Mihaelova priča: Što znači imati 19 godina, transplantirani bubreg i želju za radom – a biti stalno nevidljiv na tržištu
Mihael ima 19 godina. Živi u Maruševcu, s obitelji, i živi s transplantiranim bubregom. I ne samo on – i njegov mlađi brat prošao je istu situaciju . Nasljedna bolest – naslijeđena od majke – obilježila je živote ove obitelji.
Mihael je završio Elektrostrojarsku školu u Varaždinu, smjer Tehničar za poštanske i financijske usluge. Ima završenu i autoškolu. U idealnim okolnostima, kaže njegov otac, vjerojatno bi izabrao zanimanje – automehaničara. No, okolnosti su drukčije.
Zdravstvena situacija zahtijeva određena prilagođavanja – Mihael ne smije dizati veće terete, dugotrajno stajati ni biti izložen hladnoći. No unatoč tim ograničenjima, čini sve da ih svede na minimum. Pridržava se terapije, redovito ide na kontrole, trenira, brine o prehrani i zdravlju. Radi sve što može – i više – da ostane stabilan, sposoban i samostalan.
Uz Mihaela je cijelo vrijeme i njegov otac Mario – ne samo kao roditelj, već kao saveznik, motivator, borac i oslonac. U mirovini je zbog vlastitih zdravstvenih razloga, ali bez obzira na to – ulaže sve što može da sinu otvori vrata. Traži mogućnosti, šalje molbe, kontaktira poslodavce, javlja se medijima. I ono najvažnije – svakodnevno pomaže Mihaelu da ne izgubi vjeru u sebe i vlastite sposobnosti.
“Dali smo oglas, javile su se dvije trgovine. Zvali su ga na razgovor – ali kad je iskreno rekao sve o svom stanju, bilo je gotovo. U zaštitarskoj tvrtki su rekli da ne bi prošao liječnički. I tako redom.”
Mihael pokušava na sve načine. Angažirali su privatnog nutricionista, usvojili preporuke liječnika. Njegovo zdravlje je danas stabilno i uz svakodnevnu disciplinu uspijeva funkcionirati bez problema. Ipak, ta stabilnost nije dovoljna da mu poslodavci pruže priliku.
I upravo zato što toliko toga ulaže – zatvorena vrata mogu imati i psihološke posljedice. Frustracija. Pitanje vlastite vrijednosti. Osjećaj da, bez obzira na trud, sustav i okolina vide samo “papire”.
“Ja sam u invalidskoj mirovini. Dam sve za njega, kupim mu sve, ali on ne može zauvijek ovisiti o meni”, kaže otac Mario.
Mihael sebe vidi na nekom prilagođenom radnom mjestu – bilo da je riječ o radu sa strankama, administraciji, ili drugom poslu koji ne zahtijeva fizička opterećenja. Ne bira mjesto, ne postavlja uvjete – samo želi priliku raditi ono što može u skladu sa svojim mogućnostima. Ima volju i želju. Sve ostalo – još mu nije pruženo.
Slučaj Mihael – a koliko je takvih?
Mihaelova priča nije usamljena. Ona je samo jedna od mnogih koje nikada ne dobiju prostora u oglasnicima, natječajima ili službenim statistikama. Osobe s invaliditetom, osobito mladi nakon transplantacija, često ostaju izvan radnog sustava ne zbog svoje nesposobnosti, već zbog predrasuda.
Poslodavci često ne znaju kako pristupiti osobama s invaliditetom. Ili pretpostavljaju da neće moći ispuniti radne obaveze. A kad sustav ne educira, ne povezuje i ne podržava takve uključive prakse – krug se zatvara.
Dodamo li tome i psihološki učinak: mlad čovjek koji se osjeća odbačeno, suvišno, iako je preživio najteže medicinske zahvate i disciplinirano vodi brigu o zdravlju – rezultat je obeshrabrenost i gubitak vjere.
Vrijeme je da promijenimo perspektivu
Osobe s transplantiranim organima žive pod strožim režimom, ali to nije zapreka za rad. Naprotiv – mnogi od njih imaju izuzetnu radnu etiku upravo zato što su svjesni vrijednosti svakog dana. Njihova iskustva čine ih zrelijima, pouzdanijima i zahvalnijima.
Mihael ne traži popust. Traži samo priliku.
I upravo zato njegova priča treba biti objavljena, dijeljena i čuta.
Kako možemo pomoći?
– Ako ste poslodavac – razmislite što zaista znači inkluzija i koga možete pozvati na razgovor, ne kao obvezu, već kao čovjeka.
– Ako ste u sustavu – otvorite prostor za povezivanje i savjetovanje s poslodavcima.
– Ako ste čitatelj – podijelite ovu priču.
– Ako znate ikoga tko može pomoći Mihaelu – javite se.
📩 Kontakt: https://www.facebook.com/Zivotsinvaliditetomizivotnakontransplantacije/
Nemojmo zaboraviti:
Invaliditet ne briše sposobnost – samo traži drugačiji pristup.