Emocionalna prilagodba nakon transplantacije organa može biti izazovna i složena. To je iskustvo koje donosi različite izazove, promjene u svakodnevnom životu i odnosima. Neki od ključnih momenata u prilagodbi nakon transplantacije:
1. Radost i zahvalnost: Uzbuđenje i zahvalnost zbog nove šanse za zdrav život često su dominantne emocije nakon uspješne transplantacije. Osjećaj olakšanja jer smo prebrodili teškoće i imamo priliku ponovno živjeti bez ozbiljnih zdravstvenih problema.
2. Strah i tjeskoba: Ponekad se suočavamo sa strahom od odbacivanja organa ili komplikacijama nakon transplantacije. Također, postoji zabrinutost hoće li tijelo prihvatiti novi organ ili kako će se nositi s postoperativnom skrbi.
3. Identitet i samopoštovanje: Postoje momenti kad se suočavamo s promjenama u percepciji svog tijela i identiteta. Osjećaji kao što su “Ja nisam ista kao prije” ili “Osjećam se ovisno o tuđim organima” nisu neuobičajeni. To može utjecati na samopoštovanje i osjećaj samopouzdanja.
4. Socijalna podrška: Veza s obitelji, prijateljima i društvenom podrškom igra ključnu ulogu u emocionalnoj prilagodbi. Razumijevanje i podrška bliskih osoba mogu pomoći (meni osobno su bili najbitniji) da se nose s izazovima i osjećajima.
5. Depresija i anksioznost: Nekada dolazi do emocionalnog iscrpljivanja, depresije ili anksioznosti. To može biti posljedica promjena u kemiji mozga ili stresa koji dolazi s operacijom i postoperativnim razdobljem. (Iskreno, meni se to jako rijetko događalo, mišljenje stručnog time je da je to posljedica toga što sam veći dio svega *prespavala)
6. Usklađivanje s lijekovima: Nakon transplantacije redovito se moraju uzimati imunosupresivni lijekove kako bi se spriječio odbacivanje organa. Jako često nuspojave tih lijekova mogu utjecati na emocionalno stanje pacijenata.
7. Strah od ponovne bolesti: Nakon transplantacije pacijenti se mogu bojati da će se njihovo stanje ponovno pogoršati. To može dovesti do stanja kad gotovo opsesivno reagiramo na svaku čak i beznačajnu promjenu u organizmu, te neprekidno razmišljamo o simptomima.
Važno je da pacijenti dobiju podršku psihologa, psihijatara ili terapeuta koji su specijalizirani za emocionalne izazove nakon transplantacije. Grupne terapije ili podrška od drugih osoba koje su prošle kroz slično iskustvo također mogu biti korisne. Otvorena komunikacija s medicinskim timom također je važna kako bi se osiguralo da pacijent ima sve potrebne informacije i podršku.
Svaka osoba prolazi svoj jedinstveni emocionalni put nakon transplantacije, ali razumijevanje tih osnovnih aspekata može pomoći u pripremi za izazove i prilagodbu na novi životni put.
U mom slučaju, koliko god težak i specifičan bio, nije bilo potrebe za tom vrstom terapija. Uspjela sam najteže trenutke prebroditi uz obitelj i prijatelje. Kasnije, kad sam bila i fizički malo spremnija okrenula sam prirodi, proučavanju i spravljanju prirodnih DIY proizvoda, vrtlarenju…I danas smatram da je najvažnije postaviti sebi cilj,,i polako ne odustajući makar sitnim koracima ići ka ostvarenju. .
